Izolacija povijesnih građevina

Obnova povijesnih građevina predstavlja poseban izazov za svakog projektanta. Zbog njihovog posebnoga arhitektonskog značaja dodjeljuje im se spomenička zaštita. Želju da se građevini dade pečat autorskog prava, uvelike ograničavaju lokalna graditeljska  tradicija i mnoštvo više ili manje značajnih propisa i odredbi koje se razlikuju od općine do općine, od zgrade do zgrade. Intervencije na građevini moraju sačuvati izvornu konstrukciju i strukturu materijala, gdje se nerijetko čak vrlo dotrajale građevine rijetko razmatraju za rušenje. Katkad su zgrade zaštićene u cijelosti, ali se često događa da je zaštićen samo dio građevine. Unutarnji prostori (stubišta, tlocrtni raspored) su rjeđe zaštićeni, ali je zato vanjska ovojnica, odnosno fasada, obično predstavlja veći problem. Što znači da je toplinsko izoliranje takvih građevina poseban zadatak, jer uobičajene metode izolacije „izvana” kod povijesno zaštićenih fasada ne dolaze u obzir.

Dokazana mudrost kaže da je toplinska izolacija najučinkovitija kada je izvedena s vanjske strane grijanog prostora. Međutim, s tehnološkim napretkom i većom učinkovitošću izolacijskih materijala, unutarnja izolacija je također postala kvalitetno rješenje toplinske zaštitu, bez utjecaja na izgled zgrade. Često se, na primjer, koriste tvrde ploče  ekstrudiranog polistirena, koje su na zid pričvršćene pomoću niskoekspandirajućeg  poliuretanskog ljepila. Na tako pričvršćene ploče se nanosi sloj građevinskog ljepila, armaturna mrežica i završni sloj građevinskog ljepila, izravnavajući sloja i završna obloga. Naravno, svaki objekt je poseban, a za zgrade koje su predmet zaštite spomenika je to mnogo izraženije, jer izvorni nacrti često nisu dostupni. Stoga je, prije početka sanacije, izuzetno važno ispitati postojeću strukturu krova, zidova i poda, te na temelju toga odrediti daljnji tijek obnove.

Sljedeći problem s kojim se susrećemo prilikom ugradnje unutarnje izolacije je smanjenje korisne površine, što je posebno problematično za zgrade manje kvadrature i niže svijetle visine prostora, a koje su namijenjene za redovno korištenje kao radni ili stambeni prostori. To može biti osobito problematično nakon 2020. godine, kada će zgrada morati zadovoljiti još strože zahtjeve za uštedom energije, uz mnogo veće debljine toplinske izolacije.

Toplinski su mostovi priča za sebe. Oni se pojavljuju na spoju različitih površina, kao na primjer, na spoju zida i poda, oko prozora ili u podnožju zida pročelja, tzv. soklu, gdje u starijim zgradama vezni kamen povezuje dva dijela zida duž cijele širine , tako da dolazi do stvaranja kondenzata i toplinskih gubitaka. U starijim zgradama moguće je da su zidovi već od ranije vlažni i ne bi ih se trebalo zatvarati, jer time ugrožavamo cijelu konstrukciju i toplinsku izolaciju.

Pravi izbor kvalitetnih materijala i odgovarajućeg ventilacijskog sustava s parnim odvodima koji sprječavaju kondenzaciju u sustavu toplinske izolacije i kontaktima s hladnijim zidovima su neophodni. Tek je onda moguće učinkovito završiti završni sloj, pri čemu možemo odlučiti između klasičnog izvođenja žbuke ili gips kartona. Na području prozora, koji je (kao što smo već spomenuli) zbog mogućnosti stvaranja toplinskih mostova, potrebno je mijenjati police prozora koje, naravno, trebaju biti nešto šire zbog dodatnog sloja izolacije, a ispod njih se preporučuje dodatni sloj izolacije.

To su samo neki od problema s kojima se dizajneri suočavaju svakodnevno u obnovi monumentalno zaštićenih zgrada. Kako svaka kuća dijeli samostalno, na kraju je uvijek najbolje postaviti građevinske stručnjake koji znaju specifičnosti svih materijala i njihovu instalaciju.