Ogoljela fasada: hidroizolacije nekad i danas

Naša je zemlja iznimno bogata vodom i šumama. Imamo more, rijeke, jezera, potoke, izvore pitke vode, ali i imamo i podzemne vode. Činjenica da praktički svugdje imamo pristup neograničenim količinama čiste vode nas uglavnom, veseli, sve do momenta kad počnemo graditi kuću, a na gradilištu naiđemo na visok nivo podzemne vode.

Osim ako ne gradite kuću na propusnom, krškom tlu, velika je vjerojatnost da će manje-više svako tlo na kojemu ste naumili graditi, sadržavati znatnu količinu bilo procjedne ili podzemne vode. Što znači da je posebnu pažnju  potrebno posvetiti hidroizolaciji donjeg i podzemnog dijela kuće.

Kako smo to radili nekad, a kako to radimo danas?

Osnovna razlika između “nekad” i „danas“ je u obaveznoj toplinskoj zaštiti svih, čak i negrijanih prostora u zemlji. Glavni razlog za toplinsku izolaciju podruma je sprječavanje  nakupljanja vlage (kondenzata, rošenja) na unutarnjoj strani, što može dovesti do razvoja plijesni. Nekad, kada prostor pod zemljom nije bio toplinski izoliran, hidroizolacija se ugrađivala izravno na podrumski zid, a nju se samu štitilo na razne, manje ili  više učinkovite načine.

Ponekad bi se hidroizolacija obzidala opekom „na kant“, prešanim pločama od reciklirane gume, u novije vrijeme, čepastim folijama, a kao najjeftinije rješenje, znala se tu naći obična kartonska ljepenka! Možemo samo zamisliti što se dogodilo s takvom zaštitom kad je podrumljeni dio kuće bio zasut drobljencem, umjesto riječnog šljunka, da ne spominjemo grubi otpad s gradilišta, uključujući prazne limenke od piva…  Koliko je stvarno od samog početka, bila učinkovita takva zaštita hidroizolacije.

Nakon uvođenja propisa koji zakonski reguliraju obavezu izvedbe toplinske izolacije prostorija ispod zemlje, počela se koristiti čvrsta toplinska izolacija kao zaštita hidroizolacije, koja je naravno, morala zadržati i svoja toplinsko-izolacijska svojstva i nakon dugog vremenskog razdoblja. Jeftiniji materijali za toplinske izolacije, kao što je „stiropor“ (EPS), pokazali su se manje prikladnim ili čak i potpuno neprimjerenim, jer su vremenom  počeli upijati vlagu iz okoline, a pravi bi problemi nastajali kod obilnih proljetnih ili jesenjih kiša. Jedno od tehnički manje prikladnih i složenijih rješenja koje se počelo koristiti je bila izvedba hidroizolacije na sloj toplinske izolacije (npr. od EPS-a), a sama je hidroizolacija opet bila izložena mehaničkim oštećenjima pri zatrpavanju građevine. U ovom slučaju još i više, jer udarac kod nasipavanja jače ošteti hidroizolacijsku foliju koja je na mekoj podlozi, nego kad se nalazi direktno na podrumskom zidu. Zaštita čepastom folijom je u ovom slučaju slaba, pogotovo, ako ona kod nasipavanja sklizne ili se i sama ošteti. Zašto je ovaj način štetan za izvođače i dugotrajno gledano opasan za investitore?

U praksi je ovakvo rješenje teško pravilno provesti – bitumensku hidroizolaciju, koja se najčešće koristi za izoliranje podzemnih dijelova zgrade, se treba nekako pričvrstiti na „stiropor“: zavarivanje plamenikom na lako zapaljivi EPS je opasno, a samoljepljiva hidroizolacija je relativno skupa. Osim toga je ljeti, na visokim temperaturama, slabije ljepljiva. Drugi problem nastaje kod ugradnje čepaste folije, koja se često pričvršćuje tiplama kroz hidroizolaciju. Čak i kada su ovakvi prodori bili zabrtvljeni bitumenskom pastom, nasipni bi materijal povukao za sobom čepastu foliju, što bi dalje uzrokovalo oštećenje hidroizolacije. Podsjetimo se za samo da je sanacija hidroizolacije zahtjevna i skupa, a ponekad i nemoguća. Što je onda rješenje ovog problema?

Ispravno, trajno i stoga najisplativije rješenje je hidroizolacija zaštićena slojem čvrste toplinske izolacije od ekstrudiranog polistirena (XPS). Važno je istaknuti da toplinski izolacijski sloj mora imati odgovarajuća izolacijska svojstva, te da ne smije upijati vodu niti pod utjecajem difuzije vodene pare, niti pod utjecajem dugotrajne izloženosti vodi. Struktura zatvorenih ćelija proizvoda omogućava da FIBRANxps  ploče, prema normi proizvoda*, imaju najniži stupanj vodoupojnosti. Što je manji broj oznake za vodoupojnost, to je materijal boljih karakteristika i upija manje vode.

*HRN EN 12088 : toplinsko-izolacijski proizvodi za graditeljstvo – određivanje dugotrajne vodoupojnosti pri difuziji (EN 12088:1997)